18.07.2008., petak
Komemoracija u Kerestincu
|
|
- 18:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
07.05.2008., srijeda
Kvazivijesti s ljevice
|
Najveci mesija u novijoj hrvatskoj povijesti, Ivo Sanader, moze i dalje lezerno drzati lijevu ruku u dzepu hlaca, mangupski gestikulirati desnom i seretski se smjeskati. Ostace vjecno na vlasti. Jer, Hvatska je u Evropi, Evropa je dosla u Hrvatsku. Stigli su nam soping centri, NATO, muska prostitucija, a bogme evo nam i Trockista. Osnovali mladi revolucionari Radnicku borbu. Mali problem je sto beskompromisni borci za radnicka prava ne znaju niti jednog radnika. Dapace ne znaju ni kako doticni izgledaju, osim maglovite predodzbe da su zmazani. No tome se lako moze doskociti. Mogla bi neka izdavacka kuca tiskati slicice s likovima raznih radnickih profesija. Tako bi mladi revolucionarni kadar bio u stanju da vizualizira svoj predmet zelja-borbe. Uz slike radnika mozda bi se mogle dodati i fotografije neposrednog objekta nesmiljene kapitalisticke eksploatacije, njihovih ruku. To bi isto tako doprinijelo boljem razumijevanju njihovog polozaja. Suvremena tehnologija nam omogucuje da na slike utisnemo mirise koji bi asocirali na odredenu profesiju. Kvasac bi oznacavao pekara, strojno ulje strojobravara (ti su ovdje prakticki izumrli), čađ na dimnjacara, cevapi na vozace kamiona, dok bi problem bili cistaci jer bi miris ovisio o prostoru za cije ciscenje su specijalizirani (opet Evropa). Zestoke rasprave ce sasvim sigurno izazvati najstariji zanat na svijetu. Koju sliku uzeti za reprezentativnu, koji dio tijela je sredstvo eksploatcije povampirene burzoazije, koji i da li uopce staviti miris na slicicu pitanja su koje traze odgovor. No sigurno je da ce sljedbenici rahmetli Leva naci odgovor u njegovim surama. Povijest dvadesetog stoljeca uci nas kako su desnicari brzi na nozu. No ni ljevicari nisu za podcijeniti kad dođe do upotrebe streljackog stroja. Tu metodu verifikacije misljenja nam je uveo nitko drugi do veliki Lav Trocki. U Kazanu, juzno od Moskve. No zahvaljujuci gospodinu nasem Isusu Kristu i americkoj vojsci izumljen je internet. Sad svako na svojoj internet stranici, bas poput luđaka koji se svađaju s televizorom, moze drugima iskazati svoje neslaganje i prijezir. Dovoljno je samo da nekom izbrise link i taj je pokopan za sva vremena. Mada i tu ima zbunjujucih sitnica, a bogme i nedosljednosti. Tako npr, Socijalisticka omladina izbrise link s bosanskim komunistima jer ovi ne razumiju neke marksisticke postulate, ali stave link s Radnickom borbom, koja pak drzi link s bosanskim otpadnicima. Iz prilozenog je vidljivo da skidanje linka ni izdaleka nije efikasno poput skidanja glava, pa bi se ipak trebale ponovno razmotriti te stare provjerene metode. Radnicka borba ima i cijelo more linkova s drugim progresivnim organizacijama u Evropi i svijetu. No zacudo skoro sve su locirane zapadno od rijeke Odre i kanala Dunav-Tisa-Dunav. To je jako lijepo. Jer kad se jednom steknu svi preduvjeti za podizanje revolucije u Zapadnoj Evropi, a ocajno radnistvo da vremena svojim liderima da odspavaju do devet sati, popapaju sendvice od bakinog prsuta i popiju kavu sa saharinom, napokon ce Amerika i Engleska biti zemlja proleterska. History Chanel na ljevicarski nacin Na svom site-u nasa nas avangarda poducava povijesti dvadesetog stoljeca. Tako smo naucili da je ruska revolucija u pocetku bila istinska revolucija dok se poslije birokratizirala. Bilo bi uputno da napisu tocan datum kad se to dogodilo. Tako bi svi oni koji se usude makar jednu sekundu poslije toga dana oznaciti rjecju socijalizam odmah stekli zasluzeni epitet mracnog staljiniste. U Sovjetskom je Savezu radnicka klasa imala tocno propisanu socijalisticku literaturu. I to ne samo naslove nego samo određena poglavlja u tim knjigama. Oni koji su citali poslije obiljezene stranice su postajali disidentima. Iz prilozenog weba je jasno zasto je disidenata bilo tako malo. Jasno je da nitko ne treba ljude tjerati da se zaustave na propisanoj stranici. Izlazak iz zadanog okvira kod vecine moze samo stvoriti nepotrebne nedoumice. To razumiju i mladi marksisti. Metodom slucajnog odabira u ruke im padne neka marksisticka knjiga koja se u procesu citanja puno prije njenog kraja pretvori u Bibliju. Jos ako je mladac lijen za citanje i ne dogura dalje od cetrnaeste stranice novi anđeo socijalistickog gnjeva je rođen. Naucili smo potom, da je jedan od istinskih drustvenih prevrata dvadesetog stoljeca bila iranska revolucija. Ljudi koji donose misljenja na osnovi podataka ostaju zbunjeni pred nekoliko cinjenica. Tako npr, sah Reza Pahlavi je svrgnut kad se poceo suprotstavljati eksploataciji vlastite zemlje od strane "plavookih zapadnjaka" sto opasno podsjeca na socijalisticko-nesvrstani pristup. Prakticki su ga s vlasti svrgnuli pripadnici komunisticke partije, a svu vlast su prigrabile vjerske mule predvodene njihovim francuskim emigrantom. Pahlavi je izbjegao, dok su islamisti nemilosrdno i do posljednjeg pobili komuniste. Vladimir Dedijer je pisao o problemima Pahlavijevog Irana i potrebi za promjenama, posebno na moralnom planu. U konacnici nista, a pogotovu ne revolucionarno se nije desilo. Jos je zanimljivija ocjena madarskih dogadanja iz 1956.g. Naucili smo da je to bila antistaljinisticka revolucija. I to pune tri godine nakon Josifove smrti. No kako je Sovjetski Savez obzirno izbjegavao svojoj socijalistickoj braci na nos nabijati saveznistvo s nacistima za Drugog svjetskog rata tako se pomalo zaboravilo na cinjenicu da se u borbi za novi Lebensraum skupa s njemackim proleterijatom naslo i 350 tisuca Mađara. U toj antistaljinistickoj epopeji pola ih je izgubilo glavu, dok se druga polovica prikljucila novoj generaciji aktera u slijedecem nastavku popularne sapunice, Dolje staljinizam. Trocki (i mi) Lav Trocki je bio veliki revolucionar, jedan od najvecih. Prvi svjetski rat ga je zatekao u Becu gdje je svjedocio odusevljenim demonstracijama gradanstva u povodu pocetka rata. I on i Franjo Josip su nepogresivo predvidjeli daljni razvoj dogadaja, raspad monarhija i revolucionarna previranja. Kao i svi mirnodopski revolucionari i Trocki je imao puno dogmi i preduvjerenja. Ipak, u kriticnim situacijama je znao pokazati svoju velicinu i pragmaticno djelovati a da pritom ne zaboravlja na konacni cilj. Kad se ideja naoruzanog naroda pokazala pogresnom odbacio ju je poput stare krpe i Lenjinu predlozio osnivanje regularne vojske. Prije revolucije bio je kao i svi revolucionari protivnik smrtne kazne, no kad je zaprijetio pad Moskve za primjer je dao strijeljati grupu dezertera. Danas je tesko zamisliti kako je bilo donijeti jednu takvu odluku. Bio je, nasuprot Lenjinu, pobornik politicke demokracije u drustvu i cvrste discipline u ekonomiji. Sa svojim idejama je ostao u manjini, no one su se vratile na velika vrata 1927.g. Iz dogadanja vezanih za Trockog socijalisticke partije i njihovi clanovi trebaju nauciti dvije stvari. Prvo, da se neistomisljenici ne smiju udaljaviti iz partije jer i u situaciji kad su marginalizirani mogu svojim teorijskim i prakticnim radom doprinijeti razvoju socijalizam. Drugo, oni sami (marginalizirani) ne bi smjeli napustati organizaciju u cijoj su izgradnji i profiliranju ucestvovali, te svojom aktivnoscu izvrsili manji ili veci utjecaj na mnoge tudje zivote. Isto tako iz njegovog bi primjera mlade generacije socijalista trebale nauciti da je socijalizam ziva misao i da se njegova izgradnja ne moze raditi po unaprijed izradenim planovima. Lav Trocki nije ostvario mnogo utjecaja na nase krajeve, ali nasi krajevi jesu na njega. I to u vidu Mustafe Golubica. Rođen u Stocu, BiH, borio se kao srpski komita u Balkanskim ratovima. Bio je odani sljedbenik Dragutina Dimitrijevica Apisa, utemeljivaca Crne ruke. Poslije Prvog svjetskog rata postaje uvjereni komunist. 1941. g. u Beogradu ga Nijemci hapse u rutinskom lovu na ilegalno oruzje. Iako su sumnjali da u rukama drze veliku zvjerku, nakon teskog mucenja su ga strijeljali, te pokopali na istom mjestu gdje je pukovnik Apis bacio iskasapljena tijela svrgnutog srpskog kralja Aleksandra Obrenovica i njegove zloglasne supruge Dare. Tridesetih godina Golubic je bio Staljinov covjek od povjerenja, zaduzen za specijalne zadatke koje mu je osobno davao. Najpoznatiji je bio mucko ubojstvo Trockog koga je on uspjesno organizirao. |
- 10:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.05.2008., nedjelja
Tito
|
|
- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.04.2008., utorak
Sretan Vam Prvi maj!
|
Suvremeno društvo je pred socijalističku misao stavilo probleme na koje još nije nađen zadovoljavajući odgovor. Mi smo spremni da uz vašu pomoć, i lišeni bilo kakvih dogmi, krenemo u iznalaženje najboljeg puta u izgradnji demokratskog socijalističkog društva. To društvo će se temeljiti na najsvjetlijim slobodarskim tradicijama hrvatskog naroda, antifašizmu, samoupravnom socijalizmu i politici međusobnog uvažavanja s drugim narodima. U našoj su partiji dobrodošli svi. Vjernici i ateisti, radnici i poslovni ljudi, studenti i umirovljenici, hrvatski građani u zemlji i inozemstvu. Naše je uvjerenje da bez najšireg fronta svih demokratski orijentiranih ljudi gore spomenuti ciljevi neće biti dostignuti. |
- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.04.2008., četvrtak
Komemoracija u Jasenovcu
|
A da je Crkva i to ne samo u Hrvata kriva za suradnju i zdušnu podršku nacifašizmu jest historijska činjenica. Od Pia XII, Ivana Paccellia, poznatog pod nadimkom Hitlerov Papa pa do našeg vrlog Alojzija Stepinca koji je odbijao pomoći bilo kome uključenom u antifašistički pokret za sto još postoje živi svjedoci. Zato nije izostala pomoć ustaškim koljačkim glavešinama kad su s napljačkanim zlatom bježali u Latinsku Ameriku. O podrivačkoj aktivnosti Crkve u vrijeme socijalizma isto tako postoje brojni dokumenti. Nakon 1990. Crkva javno pokazuje svoje pravo lice obilježavajući svako mjesto navodnog komunističkog zločina, dok se dobro znana mjesta nacifašističkih zločina sustavno ignoriraju. Jasenovački logor je najveća ljaga hrvatskog naroda. Ljaga zbog koje bi se svaki Hrvat, a posebice duhovne vođe, trebao stidjeti. Jer notorna je činjenica da su u cijeloj porobljenoj Evropi, hrvatske ustaše bili jedini kome su Nijemci dozvolili upravljanje koncentracijskim logorom. Notorna je činjenica, također, da su na komemoraciji bili prisutni predstavnici gotovo cijelog diplomatskog zbora u Hrvatskoj. Ta se činjenica uopće ne spominje u medijima. Njihovo prisustvo jasno govori da se ovdje ne radi o sukobu hrvatskih partizana (komunista) i ustaša, nego o sukobu civiliziranosti i uljuđenosti protiv zločina i zla. To je činjenica koju desničarska Hrvatska skriva, dok ljevičarska na svoju nesreću prenebregava. Ono sto se jednom desilo može se ponoviti. I zato umjesto egocentričnog sektašenja u koje cesto upadaju organizacije i pojedinci s krajnjeg lijevog političkog spektra, ili još gore, socijaldemokratskog šurovanja s nacifašistima treba prići objedinjavanju svih antifašističkih snaga. Zapadna Evropa i SAD jesu učinile mnogo zla hrvatskom narodu svojom ekonomskom politikom, no te iste zemlje nas od 1990. sustavno čuvaju od naše vlastite ludosti i neodgovornosti. No, ako sami budemo u stanju suočiti se s vlastitim nacifašizmom i put za izgradnju demokratskog, socijalističkog društva biti će otvoren. Na kraju, raduje činjenica da su na komemoraciju došli najviši predstavnici SDP-a kao i veliki broj SRP-ovaca. A još vise dolazak predsjednika Mesića i njegovo obećanje da će to činiti i ubuduće. |
- 19:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.04.2008., nedjelja
Dva prosvjeda
Socijalistička vizija društvenog uređenja se razlikuje od svih drugih jer je jedina okrenuta neposrednom proizvođaču, radniku i seljaku. Isto tako je i zadaća sindikata da se bavi zaštitom prava radnika. No, ni na jednom od dva prosvjeda nije bilo značajnijeg broja pripadnika famozne «radničke klase». To je više nego očito kad se govori o Antinato prosvjednicima. Kad se radi o sindikalnim prosvjednicima, na prvi pogled stvari izgledaju drugačije. Ipak su to sve radno ovisni građani. Ali ako se pogleda u strukturu prosvjednika vidi se da tu nedostaju zaposleni u privatnom sektoru, dakle pravih predstavnika «radničke klase». Nema proizvođača. Prosvjednici mahom pripadaju sektoru onoga što se nekoć zvalo društvenom nadgradnjom. Zdravstvo, školstvo, činovništvo. Ako je i bilo radnika mahom su to bili iz državnih ili od države subvencioniranih poduzeća. I tu napokon nalazimo zajednički nazivnik za oba prosvjeda. Niti jedni ni drugi prosvjednici nisu proizvođači. Oni su junaci suvremenog kapitalizma, potrošači. Sindikalni prosvjednici troše novac iz državnog budžeta, dok su Antinato prosvjednici ovisni o budžetu svojih tata i mama. Posljednja je politička i ina događanja u Hrvatskoj najbolje opisao njen premijer tvrdeći da se Hrvatska vratila tamo gdje pripada. Ta se duboka istina može izreći parafrazirajući Cezarove riječi, bolje biti drugi u Rimu nego prvi u svom selu. S tim što se u ovom slučaju ne radi o drugom mjestu. I ne može se poreći da se Hrvatska kvalificirala da postane dio Evroatlantskih integracija. Tomu su dokaz i ova dva prosvjeda. Jer ono što je zajednička karakteristika zapadnoevropskog ljevičarstva i sindikalizma jest njihovo bavljenje perifernim i minornim temama. Zapadnoevropske su vladajuće klase već odavno izvršile strukturnu analizu stanovništva pa samim time i «radničke klase». Ako «radnička klasa» (ona borbena) i postoji u Evropi ona se transformirala u klasu dobro plaćenih profesionalaca. Inače se ona preselila u Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku. U područja gdje socijalisti ne trate vrijeme na probleme poput sjevernoatlantskih integracija, Tibeta, Kosova, etničkih ili seksualnih manjina, kanadskih tuljana. Ove teme imaju svoju težinu, ali su one prije subjekt šireg antifašističkog fronta a ne istinskog socijalističkog pokreta. Pristup tim problemima, a i mnogim drugima, u zapadnoevropskim ljevičarskim, kvazisocijalističkim, pokretima u svojoj biti ima značajne elemente malograđanštine. Zato se može reći da sindikalni prosvjedi ove vrste predstavljaju sukus ćiftinstva i malograđanskog pretvorništva sa svim elementima kako latentnog tako i stvarnog fašizma. E, u tom smislu može se reći da je Hrvatska postala dio tog društva. Cijeli se problem može svesti na odnos patricija i nezadovoljnog i često ambicioznog plebsa dok se robovi tretiraju kao niža bića ili naprosto zaboravljaju. Povijest malograđanštine u socijalističkim pokretima jest povijest njihovih neuspjeha. To se posebice odnosi na povijest zapadnoevropskog (ili evroatlantskog) socijalizma i ogleda se u njegovoj podršci lokalnim buržoazijama kad god je za tim bilo potrebe, ali i u neznanstvenim i činjenično neutemeljenim kritikama socijalističkih zemalja poput Sovjetskog Saveza, Kine, SFRJ, Kube. Ti politički sistemi jesu zavređivali kritičku analizu, ali način na koji je to rađeno je bio način buržujskih hranjenika. Njihova kritika i općenito njihova vizija socijalizma je uvijek reflektirala vazalski odnos tih, zapadnoevropskih, socijalista prema njihovim buržoazijama. Na taj su način kanalizirana društvena nezadovoljstva ili pak vršila najobičnija politička propaganda. Hrvatska se vratila kući. Ponovno je postala je zemlja perifernog kapitalizma. Kao takva ne može primjenjivati političke, vojne i ekonomske metode koje si dozvoljavaju zemlje kapitalističkog centra. Hrvatski su desničari tu lekciju dobro naučili u posljednja dva desetljeća. Mi, socijalisti, nemamo vremena za učenje istih lekcija. Model socijalističke partije mora biti primjeren društvu u kome ona djeluje. Implementacija zapadnoevropskih modela, sve da su i istinski socijalistički, neće dati rezultata. Iskustvo izgradnje uspješnog socijalističkog pokreta postoji u našoj nedavnoj prošlosti i on se mora modificiran i prilagođen suvremenosti primijeniti. U tom smislu, i svega gore spomenutog, nijedan od dva prosvjeda nema bitnih dodirnih točaka s riječju socijalizam. |
- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.04.2008., srijeda
Aktualnosti
U Generalskom Stolu ubijen je jedan župnik. Za njega mještani vele da je poslije Boga najviše volio novac i žene. Kako je dobro znano da Boga nema, možemo glatko zaključiti da je dotični volio samo novac i žene. Po tome je istovjetan s drugim našim javnim djelatnicima, napose političarima, s tom razlikom da ih ima koji vole muškarce. A to se ne odnosi samo na ženski dio političkog establišmenta. Istraga, naravno, nije dala nikakve rezultate. I teško da će ih i biti. Bode u oči činjenica da je istraga istovjetna kao kad bi žrtva bio neki makro. Ili kamatar. Istražuju se njegove seksualni kontakti i poslovne veze. Očito da su se u vrlom Župniku dijalektički spojile obadvije profesije, što i nije novina za instituciju i njene djelatnike u kojoj je Joža bio uhljebljen. Dvije tisuće godina crkvene povijesti to nesumnjivo potvrđuje. Svi smo mi Korade Hrvatski su se mediji našli u teškim problemima nakon što je građanin Ivan Korade ubio četvoro ljudi. Pitanje je bilo, kako Koradea nazvati. Dugo su ga nazivali umirovljenim generalom, pa bjeguncem, da bi na kraju bio upotrijebljen pravi izraz, pomahnitali ubojica. Samo što ubijeni ljudi nisu prve žrtve njegovog ubilačkog nagona. Ranije su ubijani ratni zarobljenici i civili u nečemu što se uporno naziva «Domovinskim ratom». Za to nikada nije odgovarao, niti je ogromna većina građana Hrvatske u tome išta vidjela pogrešnoga. Da je koju godinu ranije i za njega stigla haška optužnica i o njemu bi se pjevali hvalospjevi, a politički klošari vezivali lancem u znak podrške nevino optuženom heroju. A da je optužnica stigla on bi ove dane provodio u haškom pritvoru, a ubijeni bi još bili živi. Bio bi živ i pripadnik specijalne policijske jedinice Kobri (zanimljiv je izbor imena vojno-policijskih jedinica u Hrvatskoj). Kada je nekako u isto vrijeme ali 1991. godine ubijen jedan drugi hrvatski policajac cijeli jedan narod je za to optužen i anatemiziran. Uključujući žene, djecu i starce. Možda bi se zbog ovih ubojstava mogao početi skidati mit o tzv. braniteljima i njihovoj ulozi u društvu. Dakle, što su radili da dobiju taj privilegirani status, i kakve mjere treba poduzeti da ne ponove svoja junačka djela. No za to ni politička ni sudbena vlast nemaju nimalo interesa. Povijesni događaj Baby Bush U Hrvatskoj je u dvodnevnoj posjeti boravio američki predsjednik Bush Junior. Došao nam je čestitati prijem u NATO. Dolazak vođe slobodnog i demokratskog svijeta u istu takvu Hrvatsku je bio popraćen neviđenim mjerama sigurnosti. Ulice Zagreba su bile sablasno prazne dok su po ključnim prometnicama straže držale tisuće što specijalnih što običnih policajaca. Naši su se političari, uz časne izuzetke, utrkivali u poltronstvu i dodvoravanju. Američki se predsjednik sve vrijeme imbecilno smješkao očito se dobro zabavljajući. Prizor je neodoljivo podsjećao na susrete bijelih konkvistadora i gologuzih urođenika koji su zemlju i zlato (pro)davali za šarene papiriće i svjetlucava stakalca. Indikativan je bio govor hrvatskog premijera koji je ustvrdio da su SAD za Hrvatsku predstavljale svjetlo na kraju tunela u teškim vremenima komunističke diktature i da se Hrvatska napokon vratila tamo gdje pripada. To je inače floskula koje vole rabiti i slovenski političari. I zbilja, što smo dobili «našim povratkom» u to elitno društvo? To da će ljudi s ubilačkim nagonima ubijati negdje drugdje a ne kod nas i za to biti materijalno nagrađivani. Možda će sada u nekoj afganistanskoj džamiji umjesto u njemačkoj crkvi u pisati, Bože čuvaj me kuge i Hrvata. Još nam treba novi Krleža da to literarno dokumentira. Kontinuitet gluposti Posjet američkog predsjednika u Hrvatskoj je medijski najavljen kao treći takove vrste. Prethodni posjet je bilo Clintonovo zastajanje na Plesu na proputovanju iz Tuzle. Taj će se događaj pamtiti po Clintonovim blatnim čizmama i osoblju američke ambasade udobno obučenih u toplu sportsku odjeću u kontrastu s hrvatskim malograđanima u večernjim toaletama u kojima su se dobro nasmrzavali. Ipak, najznačajniji je bio Nixonov posjet Hrvatskoj 1970. godine. Spominje se da je uzviknuo «Živjela Hrvatska», malo prešućuje «Živjela Jugoslavija», te ističe da je to bio jedan od rijetkih toplih dočeka Nixonu koji je u Evropi bio omraženiji i od današnjeg američkog predsjednika. Najzanimljiviji događaj vezan uz taj posjet je manje-više neuspio pokušaj hrvatskih proljećara da Nixona upoznaju sa svojim viđenjem Hrvatske tog vremena. Jedino je tadašnji partijski sekretar Pero Pirker uspio Nixonu (putem prevodioca, naravno) spomenuti želju hrvatskog rukovodstva da Amerika u Hrvatsku organizirano pošalje veći broj elitnih turista. Ta izjava predstavlja mali prozorčić u taj dio hrvatske povijesti. Vidimo da kad se radi o hrvatskim nacionalistima, bez obzira na političke opcije, postoji kontinuitet gluposti, imbecilnosti i prijezira prema vlastitom narodu. Jer po njima, naši ljudi su stvoreni samo za služenje bogatim strancima i eventualno, jer NATO bi došao sam po sebi, za ubijanje nevinih ljudi diljem svijeta. Posjet i prosvjedi Bushov posjet je bio popraćen prosvjedom održanim na trgu Francuske republike, te na Cvjetnom trgu. Bio je to mali, ali značajan prosvjed. Većina okupljenih su bili mladi i to sa gotovo identičnim brojem prosvjednika i prosvjednica. Može se slobodno reći da je to bila ljevičarska manifestacija mada su značajan doprinos dali Zeleni i drugi pokreti. Bila je tu i jedna grupica, po svemu sudeći desničara, kojima bi bilo bolje da se klone ovakvih prosvjeda, jer su nas oni svojim djelovanjem i doveli u ovu situaciju. Transparenti su bili vrlo slikoviti i različiti. Jedino bi se transparent gdje se izjednačavaju Bush i Hitler mogao smatrati neprimjerenim i krajnje neadekvatnim. Može se reći da je sklonost evropskih ljevičara k poređenju raznih ličnosti i pokreta s Hitlerom i nacizmom u najmanju ruku brzopleta i neodgovorna, a u krajnjem slučaju i opasna pojava. No, za nadati se je da će ovakvih prosvjeda u Hrvatskoj biti sve više i da će biti masovniji od dosadašnjih. |
- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.03.2008., nedjelja
Braniteljska je tuga pregolema
Bie bie Zerpovci, dolaze Srpovci Ponosni smo mi i na "naše" more. Ono koje su omražene komunjare i partizani oslobodili (oteli) Talijanima. Hrvatska je s punim pravom proglasila ZERP. Ne samo zbog toga što je to njeno more, nego zato što je industrijski način ribarenja, za koji ona nije opremljena, dosada poharao mnoga mora diljem svijeta. Klasičan primjer je kanadski New Foundland, koji se ni nakon 40 godina nije oporavio od masovnog izlovljavanja ribe. Uzgred, bilo bi uputno pročitati i sociološke studije o impaktu tog fenomena na stanovnike New Foundlanda. Naša se anti-antifašistička vlada prepotentno postavila kao da ulazi u konflikt s, u njihovim očima, mizerijama poput Srbije, Bosne ili Crne Gore. Italija i Slovenija to sasvim sigurno nisu. Dobili su po nosu i ponosu. Očitana im je kratka lekcija iz međunarodnog, imperijalističkog, prava i pokazano gdje im je mjesto. Ipak, trebamo pomalo razumjeti naše političarčiće. Ipak su oni rođeni i odrasli u zemlji koja si takvo što nikad ne bi dozvolila. Zemlji koja je rušila američke avione kad je trebalo. Zemlji koja je imala prijatelje, partnere i saveznike u cijelom svijetu. Zemlji koja je bila politički i ekonomski subjekt svjetskog ranga. Ukratko, sve ono što njene sljedbenice nisu, niti će ikada biti. Zato je našim političarima bilo bolje da usvoje, za njih prirodnu, Pavelićevsko-Tuđmanovsku, podrepašku, politiku, a zaborave na Titovu čvrstinu i principijelnost. A onim tisućama hrvatskih građana koji se osjećaju poniženim događajima oko ZERP-a preporučamo da na nekoliko dana ugase televizor, sumiraju dobitke i gubitke u posljednjih 18 godina, naprave male projekcije u budućnost, te potom učlane u SRP. Samo s programom poput SRP-ovog možemo u budućnosti ostvariti projekte poput ZERP-a. Jer socijalistička se ideja u svojoj praksi pokazala najboljim zaštitnikom prava i interesa malih naroda, odnosno jedinom iskrenom domoljubnom (patriotskom) snagom u tim društvima. Naravno, oni domoljubi koji krivicu za stanje u Hrvatskoj traže izvan nje same, tj. u Židovima, Srbima, Rusima, Englezima, Amerikancima, itd. su nepoželjni za nas. ZERP i crkva U klasičnoj domoljubnoj kakafoniji, ovog puta, bode u oči izostanak jednog od najvažnijih glasova, crkvenog. Pitamo se gdje su najednom nestali župnici, biskupi, nadbiskupi i drugi mantijaši? Sad su imali priliku da pokažu svoje domoljublje kojim su dosada mahali u svakoj (ne)prilici. Kako to da su najednom utihnuli? Odgovor je jasan. Treba se samo sjetiti Mussolinija koji je, iako izrazito antiklerikalno nastrojen, smatrao da je Katolička crkva jedno od najvažnijih oruđa u širenju talijanskog imperija. Ili Krleže koji je 1947. godine u časopisu Republika napisao:"Vjerujte, gospodo, što hoćete i kako hoćete, ali ne vjerujte, da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naroda. Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj našeg naroda." |
- 16:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.03.2008., nedjelja
Zajednički proslavljen Dan žena
|
- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.03.2008., petak
Osmi mart ili Međunarodni dan žena
Osmi je mart u Evropi bio neraskidivo vezan uz progresivne, socijalističke pokrete. Borba za emancipaciju žene je bio jedan od glavnih ciljeva svakog socijalističkog pokreta, od socijaldemokratskog do komunističkog krila. Pobjeda Oktobarske revolucije je predstavljala najveći pojedinačni čin oslobođenja žene u dotadašnjoj povijesti čovječanstva. Jednako kao i u drugim elementima revolucije, tako je i formalno proglašenje spolne jednakosti bio samo prvi korak u borbi za istinsku emancipaciju svakog pojedinca u društvu. Borba se odvijala u svim segmentima društva, od obitelji do radnog mjesta, a protiv tisućljetne povijesti ugnjetavanja čovjeka po čovjeku. U veselom socijalizmu jugoslavenskom svi su se važni državni i ideološki praznici obilježavali na vrlo neformalan način. Način kakav nije postojao nigdje drugdje u svijetu. Tako se Prvi maj, dan kad se najviše lila radnička krv, obilježavao proljetnim piknicima uz obilje hrane pića i glazbe. Dan republike, dan kad se politički oživotvorila krvava borba naših naroda za slobodu, se obilježavao jesenskim kolinjem i izradom kobasica. Osmi se mart obilježavao tako sto su drugarice na poslu uz prigodnu zakusku dobivale cvijeće. U znak zahvalnosti za ukazanu im pažnju bile su dužne otrpjeti kasni povratak kući pijanih im muževa. Ipak, kao i svemu drugome, emancipacijski proces žena u našem društvu je imao uzlazni trend. U Hrvatskoj su žene do 1990. imale 25 %-tno učešće u političkim strukturama, dok je danas to svedeno na mizernih 5 %. Emancipacija žena je jedini dio (izvorne) socijalističke misli koji se bavio samo jednim segmentom društva. Poslije je Lenjin uključio nacionalno pitanje, odnosno pitanje manjina. Partikularistički pristup rješavanja društvenih problema je karakterističan za liberalnu misao. Taj se pristup pokazao uspješnim u ublažavanju, no ne i rješavanju, problema. Jer svi su ti problemi u svojoj biti imali klasni karakter. Oni se i drže pod kontrolom na klasni način kroz koordinirani rad predstavnika tih grupa, odnosno elita, te permanentnu konfrontaciju članova istih. Klasičan primjer za to se može naći u povijesti SAD-a gdje su ženski pokreti za pravo glasa uspjeli na svoju stranu pridobit i konzervativne političare. Iskorišten je veliki priliv emigranata u SAD i strah od njihova političkog opredjeljenja. Ženski pokreti su (s pravom) tvrdili da žene imaju konzervativnije političke poglede od muškaraca, te da će imigranti i njihov politički utjecaj biti nadvladani kroz davanje prava glasa ženama. Tako su konzervativni političari iz pragmatičnih razloga a ljevičarski iz političkih uvjerenja i moralnih principa glasali za davanja prava glasa ženama. I po pitanju ravnopravnosti žena susrećemo se sa, za mnoge socijaliste uznemirujućom, spoznajom da mnogi ljudi odbijaju biti slobodni. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da mase žena zdušno podržavaju vjerske i političke pokrete koji, iskreno govoreći, žene smatraju nižim bićima. Taj dio ženske populacije nikad neće podržati kretanje društva u socijalističkom pravcu. On će mu se na ovaj ili onaj način suprotstaviti. Trend desubjektivizacije žena započet 1990. u cijeloj Istočnoj Evropi, a i sire, se nastavlja i produbljuje. I taj se trend podudara s drugim antiemancipacijskim procesima. Nas je izazov da ih pravilno protumačimo, objektivno vrednujemo i u skladu sa zaključcima kreiramo svoju političku strategiju. Unatoč svemu, Socijalistička radnička partije, GO Zagreb, svim drugaricama, bez obzira sklone emancipaciji ili ne, sklone subjektivizaciji ili obrnuto (izvodi se iz riječi objekt) iskreno čestita Osmi mart, Međunarodni dan žena. |
- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Srpanj 2008 (1) Svibanj 2008 (2) Travanj 2008 (4) Ožujak 2008 (3) Veljača 2008 (6) Siječanj 2008 (5) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (16) Listopad 2007 (12) Rujan 2007 (9) Kolovoz 2007 (7) Srpanj 2007 (6) Lipanj 2007 (10) Svibanj 2007 (4) 
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ukratko o nama
Ovo su službene stranice zagrebačke organizacije Socijalističke radničke partije. SRP okuplja ljude socijalističke orijentacije, koji se u Hrvatskoj bore za socijalizam 21. stoljeća.
Kontakt informacije
Radno vrijeme: četvrtak od 18:00 - 19:00 Telefon: 01 4835 340 e-mail: srp.zagreb@gmail.com Adresa: Pavla Hatza 14, 10000 Zagreb |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
